ŠTITILI NAROD OD TURAKA I TURKE OD NARODA! Kako se srpska žandarmerija proslavila na današnji praznik 1862. godine

Autor: Vlada Arsić

Vesti

22.06.2024

21:30

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

Nakon događaja na Čukur-česmi i uličnih sukoba najviše su postradali golobradi mladići, čiji je jedini zadatak bio da sačuvaju javni red i mir. Nažalost, brzo smo ih zaboravili

ŠTITILI NAROD OD TURAKA I TURKE OD NARODA! Kako se srpska žandarmerija proslavila na današnji praznik 1862. godine

Foto: profimedia-0312531123, autor Goldfinger,

"Iz mračne dubine sokaka izviru dolazeći ovamo, ka vatrama oko kojih sedimo, sve novi i novi naoružani dobrovoljci, i ljudi i žene, kao da izviru iz slavne prošlosti, kroz koju se uvek za slobodu vojevalo. Kako koji stigne do barikade, zauzima busiju, ništa ne pitajući; namešta pušku, skida torbu, gleda put zidina turske tvrđave i tek kad vidi da nije od potrebe u onom istom trenu pucati i klati se s Turcima, okreće se polako i on ka vatri, seda, pripaljuje čibuk i počinje razgledati drugove..."

Otprilike ovim rečima peštanski Mađarski dnevnik prenosi uzavrelu atmosferu s gradskih ulica, tog davnog leta 1862, opisanu rečima svog ratnog izveštača iz Beograda Milice Stojadinović Srpkinje. Nedugo zatim, ovaj izveštaj će preneti i ostale evropske novine, prvi put upoznajući javno mnjenje Starog kontinenta sa stradanjem civila, bezobzirnim bombardovanjem i ubijanjem nedužnih građana od osmanlijskih zavojevača.

Izmislio smrt dečaka

Nakon sukoba na Čukur-česmi 15. juna 1862. i turskog razaranja grada Beograd su preplavili strani novinari. Naslovne stranice celokupne evropske štampe vrvele su od brojnih zločina koje su činile tadašnje vlasti, stvarajući diplomatsku atmosferu koja će knezu Mihailu, pet godina kasnije, omogućiti da se konačno obračuna s Osmanlijama i zauvek ih protera iz Srbije.

Vek i po nije menjala ime

Simina ulica na Dorćolu nije menjala ime od 1872. i po tome je jedna od najstarijih beogradskih ulica. Međutim, teško da bi se i najstariji sugrađani setili ko je bio taj Sima i po čemu je bio toliko značajan. A reč je upravo o Simi Nešiću, srpskom žandarmu i prevodiocu, koji je bio i prva žrtva srpsko-turskog sukoba nakon događaja na Čukur-česmi 15. juna 1862. (po novom kalendaru). 

Iako novinari nisu preterivali u opisima turskih zlodela, sam povod njihovog dolaska bio je upitan. Naime, većina ih je požurila u Beograd nakon vesti da je na beogradskoj kaldrmi, bez ikakvog povoda, ubijeno srpsko dete. Vest je plasirao Jovan Ristić, tadašnji srpski poslanik u Carigradu, s namerom da se evropsko javno mnjenje okrene protiv Osmanlija i u tome je u potpunosti uspeo. Istina je, međutim, da je šegrt Sava Petrović bio samo povređen, a teško da bi se mogao i nazvati detetom, s obzirom na to da je već imao 16 godina.

Bilo kako bilo, cilj je ostvaren, a srpski gradovi su se samo nekoliko godina kasnije oslobodili turskog terora. S te strane, događaj na Čukur-česmi ostaće trajno zabeležen u našoj istoriji, ali ne i njegovi glavni protagonisti, srpski žandarmi koji su položili živote za slobodu Srbije, a kojih se danas gotovo niko i ne seća. 

Samo dve godine ranije, 3. marta 1860, osnovana je žandarmerijska četa koju je činilo 120 pešadinaca i 15 konjanika, a čiji je osnovni zadatak bio održavanje javnog reda i mira u Beogradu. Koliko se postavljenom zadatku ozbiljno pristupilo, potvrđuje i to što su u četu primani samo pismeni i zdravi momci, visoki najmanje pet stopa i pet palaca (171 centimetar), i što je njihovo delovanje strogo regulisano pravilnikom sadržanim u Ustroenie upravitelstva varoši Beograda. Sticajem okolnosti, gradska žandarmerija se proslavila upravo tokom ovog događaja. 

U to vreme u Beogradu nije postajao vodovod, pa su gužve oko bunara i javnih česmi bile redovne. U gužvi je često bilo i koškanja, a metež je vladao i te nedelje, na Duhove, na Čukur-česmi, koja se nalazila u današnjoj Dobračinoj ulici. Zabeleženo je nekoliko priča šta se tada zaista dogodilo. Prema jednoj verziji, šegrt Sava je slučajno oborio i razbio krčag turskog vojnika, a prema drugoj, Turci su tražili da se napiju vode iz dečakove testije, ali im to on nije dozvolio, dok, prema trećoj, opet, Turci su sami sklonili njegov krčag ispod česme da bi postavili svoj... Bilo kako bilo, svi su se saglasili u jednom: nakon svađe Turci su povredili dečaka tako što su mu krčagom razbili glavu.

Duhovi kao praznik Žandarmerije

Čim se čulo za ovaj sukob, upravnik grada Mihailo Barlovac uputio je na lice mesta potporučnika Miloša Kadića i prevodioca Simu Nešića u pratnji još četvorice žandarma. Povređeni dečak upućen je na previjanje, a napadač je uhapšen i poteran ka gradskoj upravi. Međutim, prolazeći kraj turske kasarne koja se nalazila na uglu današnjih ulica Višnjićeve, Simine i Braće Jugovića, uhapšenik je pokušao da pobegne, dok su mu Turci iz zgrade pružili podršku. 

Pucajući na srpske žandarme, Turci su usmrtili Simu Nešića i žandarme Petra Banovića, Milana Aranđelovića i Đorđa Jovanovića. Uprkos tome što je gradska uprava imala svega 135 žandarma i stotinak noćnih stražara, gotovo desetostruko manje nego što je bilo naoružanih Osmanlija, narod je bio toliko ogorčen da je goloruk krenuo na Turke. I ne samo da je krenuo već ih je ubrzo i saterao u gradsku tvrđavu, odakle je usledio artiljerijski napad na grad. 

U žestokim uličnim sukobima presudnu ulogu odigrala je srpska žandarmerija. Ne samo da je štitila narod od razjarenih Turaka već je spasavala i turske civile od odmazde revoltiranih građana. U tom međusobnom sukobu stradala je i desetina žandarma, a do primirja je došlo tek četiri dana kasnije, 19. juna, kada su britanski, ruski i francuski konzuli uspeli da diplomatskim putem prekinu oružane sukobe. Diplomatija će i kasnije imati veliki ulogu, a njen krajnji domet bio je i konačna predaja Beograda i drugih gradova od  Turaka u aprilu 1867.

Srpska žandarmerija odigrala je presudnu ulogu u događajima oko Čukur-česme zbog njenog hrabrog držanja i Duhovi su usvojeni kao slava Žandarmerije (danas je to Vidovdan), ali se Beograd nije odužio na pravi način palima za slobodu. Poginuli su sahranjeni na Tašmajdanskom groblju, spomenike su podizale same porodice, a kolektivno sećanje na njih brzo je izbledelo. 

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

Komentari (0)

Loading