ARNO GUJON O SVOJOJ BORBI ZA ISTINU O BOMBARDOVANJU: Profesor mi priznao da je pogrešio u osudi Srba!

Autor:

Vesti

22.03.2025

23:00

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

U mojoj porodici smo osećali potrebu da pokažemo solidarnost sa srpskim narodom

ARNO GUJON O SVOJOJ BORBI ZA ISTINU O BOMBARDOVANJU: Profesor mi priznao da je pogrešio u osudi Srba!

Foto: TANJUG/JADRANKA ILIĆ/ nr

Imao sam 13 godina kada je počelo bombardovanje Srbije. Mlad, ali dovoljno svestan da razumem kakva je nepravda naneta jednom narodu. Rat koji je NATO vodio protiv Jugoslavije za mene je bio presudan događaj koji je osvestio koliko je moć propagande snažna i kako istina može biti iskrivljena zarad političkih ciljeva.

Mnogo dugujem roditeljima koji su mi omogućili da očuvam kritički duh u tom kobnom razdoblju kada ga je većina "velikih duhova" izgubila. Moj otac je često pričao o Srbiji i Srbima drugačije od onoga što sam čuo u medijima. Govorio je o prijateljstvu između Srba i Francuza, o zajedničkim borbama tokom Prvog svetskog rata, o kralju Petru Prvom, koji se borio rame uz rame s Francuzima protiv Pruske.

Poražavajuće je bilo to što je cela jedna nacija bila predstavljena kao neprijatelj. "Ispiranje mozga" su sprovodili i političari i mediji. Njihov cilj je bio da ubede javno mnjenje u "potrebu" da se povede rat kao i u "humanitarni" karakter tog rata.

Francuzi su bili šokirani drugom stranom priče

U mojoj porodici smo osećali potrebu da pokažemo solidarnost sa srpskim narodom. Taj osećaj me je kasnije naveo da osnujem humanitarnu organizaciju Solidarnost za Kosovo. Ipak, nije bilo lako. Sećam se prvog dokumentarnog filma koji smo prikazali na francuskoj televiziji o životu Srba na Kosovu. To je bio trenutak kada su mnogi Francuzi prvi put čuli drugu stranu priče. Neki su bili šokirani jer su shvatili da su godinama obmanjivani.

Moj profesor je organizovao debatu o "vazdušnim udarima", nikada niko nije izgovarao reč rat. Rasprava se povela nekoliko dana pošto je 23. aprila bombardovana zgrada RTS, kada je poginulo 16 osoba, među kojima su bili novinari i tehničari zaposleni u toj medijskoj kući. Moj profesor je zastupao stanovište da je cilj bio legitiman, budući da je RTS emitovao režimsku propagandu, pa se više nije ni smatrala televizijom, već je predstavljala vojni cilj.

Rekao sam da po mom mišljenju nije normalno bombardovati medijsku kuću, kakva god da je i da se taj čin kosi sa zakonima rata. Pritom sam izneo nekoliko argumenata (preuzetih od oca) o tome da smo žrtve dezinformisanja, o čudovišnom bacanju bombi s osiromašenim uranijumom na civilno stanovništvo i tvrdnjama da se time čini "humanitarno delo". Iznenadila me je profesorova reakcija, on je izgubio hladnokrvnost i počeo da viče da nemam pravo da govorim takve stvari. Uvideo sam da je bio zaslepljen besom i mržnjom. Nekoliko godina kasnije sam ga sreo u jednoj knjižari, podsetio sam ga na tu epizodu. Bilo mu je neprijatno i rekao mi je da svojevremeno nisam grešio kada sam tako govorio, čak mi je priznao da je od tada umnogome promenio stav.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

BONUS VIDEO

Komentari (0)

Loading