"Dinara-Drina-Dunav", "To smo mi", "Srbiza"... Kladimo se da nikad niste čuli za ove stranke u Srbiji

Foto: Tanjug/AP

Foto: Ilustracija

Ako bi se uporedio broj stanovnika Srbije i broj stranaka, čini se da je cifra zaista velika, ali je on zapravo neuporedivo manji u poređenju sa 2009. godinom kada ih je u registar Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave bilo upisano više od 600!

Da se toliko "namnože" bilo je moguće zahvaljujući Zakonu o političkim strankama koji je tada bio na snazi, pa je za njihovo osnivanje bilo je potrebno samo 100 potpisa.

Međutim, danas je situacija drugačija, pa je za osnivanje stranke broj potpisa uvećan čak 100 puta, i iznosi 10.000. To jeste donekle sprečilo formiranje novih političkih partija, ali nije "ugasilo" one koje su nastale po starom zakonu.

Bez obzira što je malo ko za njih čuo, i što apsolutno ne učestvuju u srpskom političkom životu, one su upravo zahvaljujući tome nastavile u njemu da životare.

Otuda se na spisku političkih partija u Srbiji pored onih poznatih, parlamentarnih i većih ili manjih stranaka, nalaze i one koje koje su, neko će reći iz šale, poznate samo "porodici i prijateljima".

Rekorderi po broju manjinskih partija Osim uobičajenih, ni broj stranaka nacionalnih manjina u Srbiji nije zanemarljiv i kojih, trenutno, ima čak 65. Najbrojnije su bošnjačke kojih ima 12, a Bošnjaka u Srbiji, prema poslednjem popisu, ima 145.000. Po sedam registrovanih stranaka imaju Albanci, Mađari i Romi, po šest slovačka i ruska manjina, četiri Bugari, tri Vlasi, Makedonci i Bunjevci, Hrvati, Crnogorci, Rumuni i Grci po dve, a po jednu Goranci i Rusini. Zanimljivo je da iako ima čak šest ruskih stranaka, a po popisu iz 2011. u Srbiji se svega 3.247 osoba odnosno 0,05 odsto stanovnika izjasnilo kao Rusi. To bi značilo da na 541 stanovnika ruske nacionalnosti dolazi jedna politička partija. U poslednjih nekoliko godina iz registra stranaka izbrisano je njih manje od 10, dok su neke druge, bez obzira što u realnosti ne postoje, nastavile da žive na papiru. To je, recimo, slučaj sa Ujedinjenim regionima Srbije (URS) koji godinama unazad ne postoji u političkom životu. Međutim, formalno ovo je i dalje postojeća čiji je zastupnik i nekadašnji prvi čovek URS-a Mlađan Dinkić, koji je sa javne scene nestao praktično sa odlaskom sa vlasti. Nabrajanje stranaka koje formalno postoje moglo bi da potraje, ali je možda relevantnije pitanje čemu one služe? Tim pre, ako se uzme u obzir da u Srbiji postoji u proseku petnaestak stranaka koje su, uslovno rečeno, releventne. Jedan od odgovora na ovo pitanje mogao se videti u proteklih nekoliko godima, kada su stranke postale predmet trgovine, odnosno, kako se u javnosti spekulisalo, mogle su da se "kupe i prodaju".

Ilustracije radi, u registru su trenutno upisane partije najrazličitijih naziva poput "Srpske sloge", zatim "Nijedan od ponuđenih odgovora", Zajednica Srba, pa i Komunistička partija čiji je zastupnik ni manje ni više nego Josip Broz.

Tu su i "Srbiza", koja je zapravo stranka grčke nacionalne manjine, pa Narodni pokret "Dinara-Drina-Dunav", ali i srpsko-ruska partija "Vukovi". "To smo mi" - naziv je stranke bugarske nacionalne manjine.

Titulu najmlađe ovih dana preuzela je nedavno osnovana Samostalna srpska stranka, na čijem čelu je Andreje Mladenovića, i koja je formirana ujedinjenjem Pokreta za razvoj Srbije, Samostalnog DSS-a i Nacionalno-demokratskog političkog saveta.

Za ovu "poplavu" stranaka glavni "krivac" bi moglo da bude tri decenije dugo višestranačje u Srbiji, koje je iz godine u godinu rađalo nove stranke. U isto vreme, one su nastajale i iz mejnstrim stranaka poput DS, ali i mnogih drugih koje nisu bile imune na "cepanje".

Neke su čak i premašile rejtinge svojih "majki partija", dok se neke do danas ostale potpuni anonimusi.