BESEDA PATRIJARHA PORFIRIJA POVODOM LAZAREVE SUBOTE! Tamo gde je Gospod, tu se projavljuje sila i ljubav Božja!

Autor:

Vesti

27.04.2024

16:28

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije je služio na Lazarevu subotu, svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetog Save na Vračaru.

BESEDA PATRIJARHA PORFIRIJA POVODOM LAZAREVE SUBOTE! Tamo gde je Gospod, tu se projavljuje sila i ljubav Božja!

Foto: spc.rs

Patrijarh srpski Porfirije u besedi povodom Lazareve subote je danas rekao da smo pred smrću i u smrti sami po sebi nemoćni, ali da imamo moć nad onim što prethodi smrti, imamo u svojim rukama svoj život koji vodi i prolazi kroz smrt.

Prenosimo besedu u celosti:

Braćo i sestre, evo nas na kraju posta zajedno sa Gospodom našim i na kraju Njegove propovedi u Galileji, severno od Judeje, u prostoru gde su živeli mnogi narodi, ne samo izabrani narod, gde su mnogi koji nisu pripadali narodu Božjem, čuvši snažnu Božansku reč Hristovu, poverovali u Njega i pošli za Njim iako od malih nogu nisu bili učeni istinitoj veri i nisu bili pripremani za dolazak Mesije. Budući da su i oni kao i svaki čovek sazdani po slici i prilici Božjoj, to znači da u svojoj prirodi imaju spontanu organsku potrebu za Bogom, štaviše ne samo potrebu nego i dubinsku spoznaju da bez Boga i zajednice sa Njim sve gubi svoj smisao, a da u isto vreme kroz zajednicu sa Bogom sve, ako se postavi na pravu osnovu, može dobiti svoj značaj, svoju lepotu, svoju punoću, svoj istinski smisao i svoje puno naznačenje.

Dakle, Gospod sada iz Galileje ide ka Judeji, ide ka gradu Jerusalimu i usput treba da prođe kroz Vitaniju, kroz mesto u kojem je često boravio i nalazio sklonište u domu Lazarevom i u domu njegovih sestara. Tu bi se s vremena na vreme navraćajući posle propovedi i putešestvija okrepljivao, odmarao i opet vraćao svom poslanju. I to mesto, dom Lazarev i dom njegovih sestara, bilo je omiljeno Gospodu Hristu. Zapravo, i Lazar i njegove sestre bili su svi zajedno omiljeni Gospodu Hristu, koji je imao u odnosu na njih poštovanje i ljubav, istovremeno ljubav Hristovu, a ovi su uzvraćali ljubav. Na putu ka Jerusalimu, budući da je trebao da prođe kroz Vitaniju, čuo je da je Lazar bolestan, da je bolestan na smrt. Gospod po svoj prilici namerno ne ide da zatekne Lazara u životu, nego čeka da umre, da se u upokoji, a onda kada je čuo tu vest ide ka Lazarovom domu. Naravno, čuvši da dolazi Gospod Lazareve sestre su se uzbudile veoma i pre svega potrešene tugom ispovedaju ono što je istina večna, istina u vekove vekova, a to je da tamo gde je Hristos nema smrti. One kažu: Gospode da si ti bio tu naš brat ne bi umro. I jedna i druga to ispovedaju nezavisno jedna od druge.

Tamo gde je Gospod, videli smo i u prethodnim nedeljama čitajući Jevanđelje, tu se projavljuje sila i ljubav Božja, tu se sve dešava kao u čudu, tj. tamo gde je Hristos sve postaje natprirodno svugde i na svakom mestu, ne narušavaju se zakoni prirode nego se nadilaze i prebražavaju. Oni postoje, ali postoje kao odskočna daska i kao preduslov za skok u blagodat Božju, za skok u prostor u kojem važe drugi zakoni i druga pravila, za  skok u prostor u kojem važe pravila ljubavi, zakoni ljubavi, a tu prirodni zakoni dobijaju svoju novu i drugačiju dimenziju. Tu život ne funkcioniše po logici biološkoj, po logici materijalističkoj, po logici ovog sveta, nego tu funcionišu pravila ljubavi gde se projavljuje i potvrđuje pravda Božja upravo kao ljubav i kao milosrđe u odnosu na sve i svja.

I evo potvrđuju sestre Lazareve: Gospode da si ti bio tu,  ne bi Lazar umro! Tim buntom u odnosu na smrt Lazarevu i odnosu na svaku smrt pokazuje se opet jedna dublja istina i tajna koju ne možemo da uhvatimo svojim umom i logikom, svojim raciom, iako um, racio i logika naša takođe imaju svoje mesto, ali opet su pozvani da se perobraze, da nadiđu sebe i da se sretnu sa logikom Božjom. Pojavljuje se i projavljuje istina da smrt nije normalna, da smrt nije prirodna, da je ona neprihvatljiva za ljudsko biće, što na kraju i potvrđuje sam Gospod, koji je Gospodar života, kada dođe pred grob Lazarev i kada vidi mrtvog Lazara. Jevanđelist kaže da i Gospod proliva suzu nad tom činjenicom. Smrt je nešto apsolutno neprihvatljivo i antiptirodno našem biću. Zato nikada ne smemo dozvoliti sebi da se pomirimo sa smrću kao poslednjom činjenicom našeg života. Smrt treba da imamo na umu svome, ali ne kao ono što smrt jeste za ljude koji nemaju vere u Hrista, ne kao izvor straha, jer smrt između ostalog jeste i to. Ne postoji veći strah od straha od smrti. Svaki drugi strah u našem životu jeste puka i jednostavna refleksija  tog straha. Imati smrt na umu može biti najbolja pedagogija za nas, može biti otrežnjujuća činjenica, može biti budilnik i pokretač za istinsko razlikovanje duhovnog i vrednosti u ovom svetu, za razlikovanje onoga što je za nas vredno i onoga što nije vredno, što je dobro od onoga što je zlo, ali više od toga imati na umu smrt i činjenicu smrti.

Sećati se smrti, kako govore sveti Oci, znači biti podstaknuti da upregnemo sve svoje potencijale, snage i svako dobro koje nosimo u sebi da bismo izgrađivali vrlinu i da bismo živeli u skladu sa zapovestima Božjim, sa Jevanđeljem Božjem, što znači u skladu sa onim što je normalno i prirodno za nas, jer je to put uspostavljanja zajednice sa Hristom koja nam je već data Njegovom ljubavlju kao put u život, kao put kojim se prolazi kroz smrt, ali smrt ostaje iza. I zato Gospod suočvši se sa smrću jednostavnim rečima kaže Lazaru: Ustani! Mi smo pred smrću i u smrti sami po sebi nemoćni, ali onim što prethodi smrti itekako smo moćni, tj. imamo u svojim rukama svoj život koji vodi i prolazi kroz smrt. Imamo izbor da se opredelimo za Hrista i ako se opredelimo za Njega, kao što je učinio Lazar Četvorodnevni – tako ga zovemo, jer je četiri dana ležao u grobu – onda je sve isključivo u ruci Božjoj i Gospod nas više ne pita: Da li hoćeš ili nećeš? nego jednostavno kaže: Ustani! Onda to ustajanje znači ustajanje u zagrljaj sa Hristom, koji je, evo, na putu ka Jerusalimu, gde će uzeti krst svoj – ali zajedno sa svojim krstom i nas i naš krst – i poći na stradanje da pokaže da nije cilj ovog života ono što su očekivali pripadnici izabranog naroda – sila i moć od ovoga sveta, da sila i moć od ovoga sveta nisu cilj i nisu smisao. Bogatstvo, lepota, svaki uspeh i sve što možemo postići nisu sami po sebi cilj. Cilj je pobeda nad smrću i večni život!

Zato neka bi Gospod dao da znamo ono što su znale sestre Lazareve da tamo gde je Gospod nema smrti nego je život, da nam je Gospod otkrio da smrt nije poslednja činjenica i poslednja reč o nama i našem životu, nego da je On Gospod naš koji vaskrsavši Lazara ide da uzme krst svoj, ide ka vaskrsenju, ka vaskrsenju našem, da je On alfa i omega, početak i kraj, smisao i sadržaj našeg života i zato Njemu neka je slava, zajedno sa Ocem Njegovim i Duhom Svetim, sada i uvek i u vekove vekova.

Njegovoj Svetosti su sasluživali: Preosvećeni Episkop remezijanski g. Stefan, protojerej-stavrofor Radivoj Panić, protojereji Dragan Sivljanski, Nenad Jovanović i Ivan Štrbački, jereji Branislav Kličković i Dalibor Stojadinović, protođakoni Dragan Radić, Radomir Vrućinić i Mladen Kovačević i đakon Siniša Duvnjak.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

BONUS VIDEO

Komentari (0)

Loading