Dunavska Atlantida kod Kladova: Misterija potopljenog ostrva Ada Kale
Ada Kale bilo je rečno ostrvo na Dunavu, poznato pod turskim imenom, pod kojim je i otišlo u istoriju. Nalazilo se 4 kilometra nizvodno od Tekije, na mestu gde Dunav naglo, pod skoro pravim uglom skreće ka Kladovu. Dugačko 1750 metara a široko jedva 500, vekovima je bilo strateško mesto oko koga su se otimali svi osvajači, jer onaj ko je kontrolisao ostrvo, kontrolisao je plovidbu donjim tokom Dunava.
![Republika](/data/images/2020-06-13/148254_landscape-4838799-1920_f.jpg?1592063932)
Većina nas je još u školi, na časovima istorije, za ostrvo prvi put čula u lekciji o Prvom srpskom ustanku.
Ovde su, naime, prebegle zloglasne beogradske dahije kad je podignut Prvi srpski ustanak. Lokalnom upravitelju Redžep-agi se to izgleda nije dopalo, jer je dojavio Karađorđu i predložio zajedničku akciju protiv dahija.
Karađorđe šalje vojvodu Milenka Stojkovića i 27 njegovih momaka koji zajedno sa 50 Redžep-aginih ljudi uspevaju da posle višečasovne borbe savladaju dahije, pobiju ih, odseku im glave koje odnose veziru u Beograd.
Koje je sve priče ovo malo ostrvo odnelo sa sobom duboko u Dunav?
U mračnom srednjem veku traju stalne borbe za prevlast na Dunavu, pa se na Ada Kale smenjuju Ugari, Turci, Mongoli, Bugari… U jednom trenutku je čak despot Stefan Lazarević, kao mađarski vazal bio upravitelj ostrva. Početak izgradnje se vezuje za Austrijsko-Osmanske ratove. Princ Eugen Savojski je 1717. osvojio ostrvo i tada počinje izgradnja tvrđave Karolina, a na srpskoj obali “Fort Elisabeth“, imenovan po austrijskoj carici, supruzi kralja Mađarske, Karla VI. Turci sve vreme opsedaju tvrđavu i konačno je osvajaju 1738.
Ko su bili stanovnici Ada Kale?
Tadašnji popis stanovništva, otkriva vrlo šaroliku etničku strukturu na ostrvu. Posle Berlinskog kongresa 1878. ostrvo je vraćeno Austro-Ugarskoj, a po okončanju Prvog svetskog rata stanovništvo se izjasnilo za pripajanje Rumuniji.
Zahvaljujući svom položaju, stanovništvo sve vreme održava bliske trgovačke, švercerske, obaveštajne i druge veze sa obe obale i zbog toga je svaka vlast na ostrvu davala izvesne carinske i poreske povlastice. Posle Prvog svetskog rata, zahvaljujući blagoj skoro mediteranskoj klimi, koja omogućava raznim biljnim vrstama da uspevaju (između ostalog i maslinama), kao i arhitekturi i duhu osmanskog carstva u srcu Evrope, ostrvo posećuje veliki broj turista.
Foto: pixabay.com
Ekonomski, ostrvo ulazi u period blagostanja. Izvozi se na daleko čuveni ratluk. Ljudi dolaze da uživaju u slatkišima kao što su alva, džem od ruža i smokava, tu su i poznate nargile… Na ostrvu radi fabrika cigara, koje se po kvalitetu mere sa kubanskim, a omiljene su rumunskom kralju Karolju, kao i većini evropskog džet seta između dva rata.
Stanovništvo, njih oko 800, živi u miru i slozi, svi se pomažu, nema krađa, kuće se ne zaključavaju. Imaju i lokalni fudbalski klub. Sve dok im 1963. nije rečeno da će ostrvo biti potopljeno.
Gde su otišli ljudi izgubljenog ostrva?
Tvrđava se, kamen po kamen rastura i prenosi na ostrvo Šimijan, 18 km nizvodno, gde se delimično rekonstruiše. Groblje je takođe preseljeno na Šimijan. Ostale građevine su pre potapanja minirane i srušene, da ne bi ometale plovidbu.
Ali, ljudi su otišli daleko, neki u Tursku, neki u Jugoslaviju, a neki u Rumuniju, noseći u sebi tugu i nostalgično sećanje na malo ostrvo sa hiljadu priča, koje je na kraju i samo postalo samo legenda, zauvek skrivena u vodama Dunava.
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama:
Facebook,
Instagram,
YouTube,
TikTok,
Telegram,
Vajber.
Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa
Google Play i
Apple AppStore.
Komentari (1)
Smail
16.07.2020 09:21
covjek je najveca stetocina. unistio je nesto mnogo vrijedno zauvjek