Odata počast žrtvama logora "Jadovno" u NDH

Foto: Tanjug/A. BULJUBAŠIĆ

Milorad Pupovac

U logoru “ Jadovno” je od aprila do avgusta 1941. godine stradalo više od 45000 hiljada Srba sa područja Dalmacije, Like, Banije, Zapadne Slavonije, Istočnog Srema i Bosne i Hercegovine. 

Predsednik SDSS-a Milorad Pupovac je na odavanju počasti svim stradalima istakao:

-  Zna se na osnovi kakve državne ideje i kojih zakona je uspostavljena NDH: rasno, vjerski, etnički, jezično i kulturno čiste države sa Zakonskom odredbom za odbranu naroda i države, Zakonska odredba o zabrani ćirilice, Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske  kulture hrvatskog naroda.

- Zna se da su počeci ovog logorskog kompleksa ustanovljeni neposredno nakon proglašenja NDH u gospićkoj kaznionici, poznatoj kao "Gericht“ ili "Štokauz“, te da su na početku u nju dovođeni ljudi s područja Like i Gorskog kotara a potom i cijelog prostora NDH.

Zna se tko je donio odluku o formiranju logora na Velebitu i Pagu, poznatom prema imenima dviju najpoznatijih logorskih lokacija, Jadovno na Velebitu i Slana na Pagu: u ime državnog vrha naredbu potpisuje i njezinu realizaciju nadzire Eugen Dido Kvaternik.

Zna se da su zatočenici bili u najvećem broju Srbi, potom Židovi te u manjem broju Hrvati komunisti, te da su u Jadovnu bili muškarci, Stupačinovu i žene, Slani muškarci, a Metajni žene i djeca.

Zna se odakle su dovođeni i da su dovođeni s područja cijele NDH, od Gorskog kotara preko Like, Korduna, Karlovca, Zagreba, do zapadne Slavonije, istočne Slavonije i Srijema, Bosne i Hercegovine. Iz gotovo 110 gradova i kotareva tih pokrajina.

Zna se da su ubijani na svojim kućnim pragovima, na putu do Gospića, naročito na putu od Gospića do Jadovna, Karlobaga i Paga, a najviše na Jadovnu i velebitskim bezdanim jamama i Pagu, posebno Slani. Ubijani su nad 19 velebitskih bezdanih jama (od kojih su istražene samo Šaranova jama, Jamina i sv. Ana), podvelebitskom kanalu između Karlobaga i Slane. Ubijani su maljem, nožem i vatrenim oružjem, vezani s kamenom i bacani u more s transportnih brodova.

Zna se da ih je moglo biti transportirano u ovaj logorski kompleks između 28.700, kako je to Iliji Jakovljeviću (predratnom HSS-ovcu) u Jasenovcu svjedočio sam Rubinić a Slavko Goldstein je mišljenja da bi to mogla biti pouzdana brojka i 42.246, kao što u svojem istraživanju nastoji dokazati Đuro Zatezalo, a od čega je prema Goldsteinu ubijeno oko 24.000 a prema Zatezalu ubijeno ih je 40.123.
Također se  zna da su među ubijenima i 74 pravoslavna svećenika, od kojih jedan mitropolit i jedan episkop, kao i četvorica braće Vojina Bakića.

Zna se da su ubijeni nakon pokolja u Gudovcu, pogroma u Glini i maskra na Veljunu, a prije bilo kakve pobune ili organiziranog otpora. Bilo kakve uniforme ili naoružanja. Zna se da su ubijeni u očitoj namjeri istrebljenja. I na najokrutniji mogući način. Daleko od domaće i međunarodne javnosti.  Daleko od bilo kojeg suosjećanja i savjesti.

I to bi bilo tako ili bi moglo biti tako kad zadnjih tri decenije ne bi znanjem gospodarili ili oni koji poriču ili oni koji prešućuju to što se zna.  Oni koji poriču ne poriču na osnovi znanja, već nerijetko na osnovi propagande kakvu su prakticirali sami pripadnici ustaškog pokreta i NDH. Oni koji prešućuju čine to zbog toga što tako svjesno ili nesvjesno sudjeluju u izgradnji politike zaborava. Da facto višedecenijske puzajuće političke, nacionalne abolicije onih koji su osmislili, organizirali i proveli strašan jadovanski zločin genocida. Brisanje sjećanja na njega i forsiranje sjećanja na žrtve odmazde prema pripadnicima poražene vojske NDH  po završetku 2. svjetskog rata u javnoj svijesti današnje Hrvatske ovu negacionističku i revizionističku politiku čini prihvatljivijom u prosječnoj javnoj svijesti, lišenoj prilike za suočavanje sa zločinima ustaša i NDH. 

Zato nije čudno što u inbox primam poruku s početka ovog teksta:  „ Nikad nećeš dočekati zabranu „Za dom spremni'“. Zbog toga nije čudno što su fasade zgrada u našim gradovima iscrtane pozdravom ZDS.  To je razlog što ni sudovi ne znaju kako da sude i presuđuju veličanju ustaštva u današnjoj Hrvatskoj. U tome treba tražiti objašnjenje što mišljenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske o neustavnosti i zločinačkom karakteru ustaškog pokreta i NDH gotovo jednako mrtvo kao što su mrtvi oni iz Šaranove jame  na Velebitu ili oni s Furnaža na Pagu. Ili se do njega drži jednako kao što se drži do onih koji su skončali u 19 bezdanih velebitskih jama ili na kamenoj pustinji paške uvale Slana.

Reći ću još i ovo, bez namjere da ikog povrijedim, posebno ne one koji su patili od bilo koje politike i bilo kojeg zločina u dva rata ili poraća našeg krvavog 20. stoljeća: strašna bi  bila i pomisao da se Nezavisna Država Hrvatska 1941. lakše rješavala svojih Srba, Židova, Roma i komunista nego što se Republika Hrvatska 2021. rješava zaborava njihova stradanja i ostavštine ustaštva koju simbolizira ZDS.